Odsutnost


Teško mi je povjerovati da sam ignorirala ovaj blog otprilike godinu dana. Toliko vremena! U jednoj godini se može ostvariti toliko toga, toliko uspona i padova. Svakako ih je bilo. Dok ovo pišem, osmjehujem se, iako je bilo i loših dana, dana u kojima mi je na umu bilo mnogo stvari, ali blog sasvim sigurno ne. Nova frizura, dvije nove škole, novo društvo, nove ljubavi, nove navike… Mnogo promjena. Još uvijek se navikavam na sve to i nadam se da će sve ispasti super, iako sam svjesna toga da svatko drži vlastitu sudbinu u dlanovima. Opet sam počela pisati, tako da možda počnem objavljivati poeziju na blogu, mada je to zasad tek jedan od mnogih planova. Odlučila sam da će ove godine biti drukčije – i već je. Mnogi pomaci su tu, napredak se definitivno vidi. Tek je travanj, do prosinca ima vremena, no odlučila sam da ne želim u šesnaestu zimu svog života ući kao što sam dosad ulazila. Želim ostvariti nešto, želim ostaviti neku vrstu traga, želim se sa osmijehom prisjećati 2014. Želim da ostatak ove godine bude vrijedan prisjećanja. Ovog puta nisam imala baš mnogo novogodišnjih odluka, dovoljno je reći da ih nisam čak niti zapisala. No neke od njih već provodim u djelo i sviđa mi se kojim putem sve to ide. Umjesto odluka, zapisujem želje. Neke od njih su već na putu prema ostvarenju.🙂

Desperation


Svi mi želimo pripadati negdje. No ljudi znaju biti okrutni.

Ja se napokon nakon dugo vremena mogu pogledati u zrcalo bez gađenja.

Mogu se nasmijati bez opterećenja hoće li netko moj osmijeh smatrati ružnim.

Dosta je bilo brige oko toga hoće li mi se netko nasmijati. Neka se smiju. Smijat ćemo se zajedno.

Prirodno je da se ljudi dijele u grupe. Nemojte se osjećati odbačeno. Ljudi sličnih interesa formiraju svoje grupice. Pa što ako vas ne uključe? Na svijetu ima toliko ljudi. Sigurno postoji netko tko bi vas volio imati u društvu. Nemojte razbijati glavu pitanjima i razlozima. 

Ako vas netko želi udaljiti od sebe, za to mu ne treba razlog.

Ako vas netko želi odbaciti, ne treba mu razlog.

Treba li vama razlog da budete u blizini osoba koje vas ne žele blizu?

 

Just stopping by


Dragi moji,

broj posjeta na mom blogu svakim danom raste. Jesam li vam ikada rekla koliko mi je drago što posjećujete ovaj blog, što čitate moje riječi, što uopće uzmete vrijeme za to?

Hvala vam.

Ne brinite, nisam vas zaboravila. U zadnje vrijeme imam prilično mnogo planova, a nikako da određene stvari dođu na red. Jednostavno ne stignem izdvojiti vrijeme za obraditi teme koje sam planirala, a ako i nađem, tada me misao o drugim obavezama ometa.

Šaljem vam puno, puno pozdrava.

Do idućeg puta…

Nori

Make some space so we can dance :3


Tek sada vidim koliko zapravo stvari imam. Bezveze se gomilaju, a ja se tješim da će mi jednom zatrebati. Klasična stvar.

Kada prođe ovo rođendansko ludilo (I am so damn happy!!!) bacam se na – bacanje. Ovo više stvarno nema smisla. Skupljam beskorisnosti kao najstrastveniji kolekcionar, a sve pod parolom ”nek’ se nađe…” .

Čisto me strah u što će se to pretvoriti kada budem imala dvadeset. No, zbilja…

Organizacija je pola uspjeha, as I always say.

Sada lijepo moram napraviti popis svega toga i izbacivati suvišne stvari. Jesam li spomenula da volim popise? Oo, popisi su nešto divno. Notesi i popisi, moje papirnate ljubavi. Iako koristim i elektronske.

Zapravo se ne mogu odlučiti bih li sve to bacila (nosi ga,vraže…) ili ostavila negdje da oni Romi nađu. Njima je, uostalom, to potrebnije nego meni.

Ne bih se baš nazvala šopingholičarkom. Volim trošiti (na kraju krajeva, žensko sam) i volim si kupovati stvari, ali to ne bude često. Zato se i čudim otkud sve ovo. Mislim, pogledam si sobu i pomislim: well, ovome treba promjena.

Ali kad sam ja tako emotivno povezana sa svakom mrvicom prašine u svojoj sobi. Žao mi je papir baciti u smeće.

Istina, kada jednom počnem bacati, ne stajem. Nakon čega duugo žalim.

Stvari kojih se totalno moram riješiti: višak odjeće koju nikad ne nosim, nebrojene fascikle, razne vrste pribora, bižuterija na koju imam alergiju, no žao mi baciti… i tako dalje.

Vjerujem da mnogo ljudi ima ovakav problem. Kažem problem? Pa, ovo i je problem.

Tako da, ekipa, ne ustručavajte se baciti nešto što vam ne treba…Kao i ja, žaliti ćete neko vrijeme. No kasnije ćete i zaboraviti da toga nema.

Držite ogromne fige da ovo uspije…

Rođendansko raspoloženje, muko moja!


U redu. Duboko udahni, Nori.

Pripremanje za proslavu rođendana je najstresnija stvar ikad. Okay, gotovo najstresnija stvar ikad.

A još više kada se radi o vašem vlastitom.

Inače mrzim neorganiziranost iz dna duše, pa sve pripremam još kada se vratim s ljetovanja, ali ove godine me to nekako zaobišlo.

Sve sam počela pripremati, koliko, dva dana prije proslave. Popis gostiju, zatim dekoracije, raspored aktivnosti, hrana i piće… Uz to dolazi i, dakako, objašnjavanje pozvanima da mi ne moraju ništa pokloniti, samo neka dođu, iako u dubini duše ne mislim baš tako.

Oh, muffins. Znam, grozna sam.

Naravno, preostaje još jedno. Najveća muka svake djevojke. Što odjenuti?

Četrnaesti rođendan i nije mala stvar. Kopajući po ormaru, razmišljam koji komad je dovoljan da zablistam u njemu. Pun ormar odjeće, a ja ne znam što obući. Kao i obično. Usput pronalazim mnoge komade za koje već zaboravih da ih imam.

Ah, što god. Nema smisla. Ionako nemam više vremena. Ići ću u trapericama, nekoj tunici – taj đir. Neće mi pasti kruna s glave. Ipak će moj briljantni karakter zasjeniti sve to.

A sada idem dovršiti knjigu Sanje Pilić – Mala torba,velika sloboda – i bacam se na planiranje. Wish me luck. xx